Klasici marksizma-istorijska dokumenta



	KLASICI MARKSIZMA Marks-Engels * * * * * * * Lenjin-Staljin ISTORIJSKA DOKUMENATA* Osnivački manifest Medjunarodnog Udruženja Radnika Osnovanog 28. Septembra 1864. Na Javnom Skupu U Sent-Martins Holu, Long Acre, London Radnici! Nesumljiva je činjenica da se bijeda radničke klase nije umanjila u vremenu od 1848. do 1864. godine, bez obzira što ovaj period u razvitku industrije i u porastu trgovine nema sebi ravnog. Godine 1850. jedan umjereni, prilično obaviješteni organ britanske buržoazije poricao je da će, u slučaju porasta izvoza i uvoza Engleske za 50%, pauperizam u ovoj zemlji spasti na nulu. Sedmog aprila 1864. g, ministar finansija oduševio je parlamentarni auditorij izjavom da se cjelokupan uvoz i izvoz Velike Britanije 1863. g. povećao "na 443.955.000 funti sterlinga, - zadivljujuća suma, koja iznosi skoro tri puta više nego cjelokupna trgovina u razmjerno ne dalekoj epohi 1843. g." Ipak je on veoma rječito govorio o "bijedi". "Pomislite na one - uzviknuo je on - koji se nalaze na rubu bijede", "na najamninu koja se nije povećala"... "na ljudski život,... koji je u devet slučajeva od deset samo borba za egzistenciju". On nije govorio o stanovništvu Irske, koje se na sjeveru postepeno zamjenjuje mašinama, a na jugu - stadima ovaca; uostalom, u ovoj nesretnoj zemlji čak i ovce opadaju, iako ne tako brzo kao ljudi. On nije ponovio ono što su govorili najviši predstavnici aristokracije, u strahu koji ih je iznenada spopao. Kad je panika zbog zadavljivanja(1) dostigla velike razmjere, Dom lordova odlučio je da izvrši proučavanje o deportaciji i prisilnom radu i da se rezultati publiciraju u vidu izvještaja. Debela Plava knjiga, koja je izašla 1863. g, uvjerljivim zvaničnim činjenicama i brojkama dokazala je da najokoreliji zločinci, robijaši Engleske i Škotske mnogo manje rade, a mnogo se bolje hrane nego poljoprivredni radnici Engleske i Škotske. Ali to još nije sve. Kada su uslijed gradjanskog rata u Americi fabrički radnici Lankašira i Čežira bili izbačeni na ulicu, isti taj Dom lordova poslao je u industrijske krajeve jednog liječnika s nalogom da ispita koja bi najmanja količina ugljika i dušika po najjeftinijoj cijeni i u najprostijem obliku bila dovoljna "da se otklone bolesti od gladi". Dr. Smit, kome je bio dat ovaj nalog, utvrdio je da 20.000 grana(2) ugljika i 1.330 grana dušika predstavljaju onaj nedeljni obrok koji može održavati život prosječnog čovjeka... upravo na rubu oboljenja od gladi. On je dalje utvrdio da ova količina skoro potpuno odgovara onoj oskudnoj hrani koju radnici u fabrikama pamuka moraju u krajnjoj nuždi upotrebljavati. Ali sada obratite pažnju na slijedeće: istog tog liječnika poslije stanovitog vremena poslalo je Medicinsko odjeljenje Tajnog savjeta da ispita ishranu siromašnog dijela radničke klase. Rezultati njegovog rada su izneseni u "Šestom sanitarnom izvještaju", koji je po odluci Parlamenta objavljen ove godine. Šta je otkrio ovaj liječnik? Da tkalci svile, švalje, rukavičari, radnici čarapa i drugi prosječno ne dobijaju čak ni onu bijednu hranu pamučnik radnika, ne dobijaju čak ni onu količinu ugljika i dušika "koja je upravo dovoljna da otkloni bolesti od gladi". "Osim toga, - čitamo u izvještaju - što se tiče poljoprivrednog stanovništva, pokazalo se da od ispitivanih porodica preko jedne petine njih dobija manje količine hrane koja sadrži ugljika od minimuma koji smo već izračunali; preko jedne trećine njih dobija manje količine hrane koja sadrži dušika od minimuma koji smo već izračunali, i u trima grofovijama (Berkšir, Oksfordšir i Somersetšir) nedostatak dušičnih spojeva u hrani vrlo je široka pojava. "Treba shvatiti - dodaje službeni izvještaj - da ljudi veoma teško podnose nedostatak hrane, i da se po pravilu tek u krajnjim slučajevima lišavaju hrane... U takvim slučajevima čak se i održavanje čistoće smatra kao skupa i mučna stvar, i ako osjećanje vlastitog dostojanstva goni čovjeka da se ipak toga pridržava, onda svaki takav pokušaj doprinosi povećanju muka od gladi". "Ovo navodi na žalosna razmišljanja, naročito ako se prisjetimo da bijeda o kojoj je riječ nije uopće zaslužena odmazda za lijenost; u svima ovim slučajevima to je bijeda radnog stanovništva. U stvari, rad, za koji radnici dobijaju mršavu hranu, u većini slučajeva je izvanredno dug". Izvještaj navodi čudnovatu i neočekivanu činjenicu: da se od svih pokrajina Sjedinjenog Kraljevstva - u Engleskoj, u Velsu, Škotskoj i Irskoj - "čak i u Engleskoj" - najbogatijem dijelu Kraljevstva -"poljoprivredno stanovništvo hrani mnogo gore nego u ostalim dijelovima; pa čak da se i poljoprivredni radnici Berkšira, Oksfordšira i Somersetšira hrane bolje od ogromnog broja kvalificiranih zanatlija - radnika kućne industrije u istočnom dijelu Londona. Takvi su službeni podaci, koji su objavljeni po odluci Parlamenta 1864. g, u zlatnom vijeku slobodne trgovine, u vrijeme kada je ministar financija govorio u Donjem domu da se "koliko je nama poznato, prosječan položaj britanskog radnika u izvanrednoj mjeri poboljšao, što dosad u historiji svih zemalja nije poznato". Ovom službenom hvalisanju oštro protivrječi suhoparna primjedba službenog sanitarnog izvještaja: "Narodno zdravlje zemlje znači zdravlje njenog stanovništva, a to stanovništvo neće biti zdravo sve dotle dok i najniži slojevi ne budu živjeli pod više ili manje povoljnim uslovima". Zasjenjen "igrom statističkih brojki", koje svjedoče o "progresu nacije" ministar financija uzvikuje s divljačkim oduševljenjem: "Od 1842. do 1852. prihod zemlje koji podliježe porezu porastao je za šest procenata; za osam godina, od 1853. do 1861, porastao je za dvadeset procenata u poredjenju sa 1853. Ova činjenica je toliko čudnovata, da izgleda skoro nevjerojatna... Ovaj nevjerojatan porast bogatstva i moći", dodaje gospodin Gledston, "ograničen je isključivo na imućne klase"! Ako hoćete da saznate pod kakvim je uslovima, koji dovode do gubljenja zdravlja, demoralizacije i intelektualnog izrodjavanja, radnička klasa stvarala i stvara ovaj "nevjerovatni porast bogatstva i moći koji se isključivo ograničava na imućne klase", onda pogledajte sliku koju daje poslednji službeni sanitarni izvještaj o muškim i ženskim krojačkim radionicama i tipografijama. Uporedite sa gore navedenim tvrdjenjem od 1863. g. "Izvještaj komisije o dječjem radu" u kome, na primjer, postoji takva izjava da su "lončari kako ljudi, tako i žene, fizički i intelektualno najdegeneriranija grupa stanovništva", da će "bolestan dječak u svoje vrijeme biti bolestan roditelj", da je "sve veće pogoršavanje rase neminovno", i da bi "degeneracija stanovništva Stanfordšira bila čak znatnija ako ne bi bilo stalnog priliva iz susjednih mjesta i ako se ne bi sklapali brakovi sa zdravim grupama stanovništva". Pogledajte u Plavoj knjizi gospodina Trimenhira o "žalbama pekarskih pomoćnika"! Tko ne bi zadrhtao od paradoksalne izjave fabričkih inspektora, - koju je potvrdio generalni registar rodjenih i umrlih, - da se zdravstveno stanje radnika u Lankaširu popravilo kada su ovi uslijed nestašice pamuka privremeno obustavili rad u fabrikama pamuka i bili posadjeni na gladne klupe; da se smrtnost djece u ovom periodu smanjila, pošto su majke na kraju dobile mogućnost da ih hrane vlastitim mlijekom, a ne preparatom Godfreja. Pogledajmo drugu stranu stvari! Poreske liste o prihodu i imanju, koje su podnesene Donjem domu 20. jula 1864, pokazuju nam da se po procjeni poreskih činovnika, broj lica sa godišnjim prihodom od 50.000 funti sterlinga i više povećao od 5. aprila 1862. g. do 5. aprila 1863. g. za 13, tj: broj ovih lica za jednu godinu porastao je od 67 na 80. Iste liste otkrivaju činjenicu da otprilike 3.000 lica dijeli medju sobom godišnji prihod od 25 milijuna funti sterlinga, tj. sumu koja čak donekle premašuje godišnji prihod svih poljoprivrednih radnika Engleske i Velsa. Otvorite statistiku od 1861. i naći ćete da je broj zemljoposednika u Engleskoj i Velsu od 16.934 u 1851. pao na 15.066 u 1861, tako da je koncentracija zemljoposeda za deset godina porasla za 11 procenata. Ako se koncentracija zemljišta vrši u mali broj ruku i dalje takvom brzinom, onda će se agrarno pitanje izvanredno pojednostaviti. Tako je bilo i u rimskoj imperiji, kada se Neron podrugljivo nasmijao da polovina afričke provincije pripada šestorici vlasnika. Mi smo se duže zadržali na ovim činjenicama, "koje su tako čudnovate da izgledaju skoro nevjerovatne", stoga što Engleska stoji na čelu evropske trgovine i industrije. Sjetite se da je prije nekoliko mjeseci jedan od sinova Luja Filipa, koji je emigrirao, javno čestitao engleskim poljoprivrednim radnicima na njihovom položaju koji je, tobože, bolji nego položaj njihovih manje sretnih drugova s one strane La Manša. Upravo, činjenice slične engleskim ponavljaju se u svim industrijskim i naprednim zemljama kontinenta, samo s odgovarajućim izmjenama u zavisnosti od mjesnih prilika i donekle u manjim razmjerima. U svim ovim zemljama od 1848. izvršio se nečuven razvitak industrije i nevjerovatno povećanje izvoza i uvoza. U svima njima je bio "porast bogatstva i moći, ograničen isključivo na imućne klase, stvarno nevjerovatan", U svim ovim zemljama, kao i u Engleskoj, jedino je malom dijelu radničke klase uspjelo da donekle dobije povećanje realne najamnine; ali u većini slučajeva, povećanje nominalne najamnine niukoliko nije značilo realno povećanje blagostanja, kao što, na pr, ni obitavalac u londonskim sirotinjskim domovima ili prihvatilištima siročadi nije bio nimalo u povoljnim uslovima, pošto su namirnice, nužne za njegovu ishranu 1861. koštale 9 funti, 15 šilinga i 8 pensa, umjesto 7 funti, 7 šilinga i 4 pensa 1852. Svuda su široke mase radničke klase padale sve dublje u bijedu, bar istim tempom kojim su se više klase penjale po društvenim stepenicama. Ni usavršavanje mašina, ni primjena nauke u proizvodnji, ni pronalasci u oblasti sredstava za vezu, ni nove kolonije, ni emigracija, ni nova tržišta, ni slobodna trgovina - sve to zajedno neće otkloniti bijedu trudbeničkih masa. Na savremenoj truloj osnovi, svaki novi razvitak proizvodnih snaga rada mora da produbi društvene protivrječnosti i da zaoštri društveni antagonizam. U svim zemljama Evrope, za svakog čovjeka bez predrasuda ovo je očigledna istina, koju poriču samo oni koji su zainteresirani time da uspavljuju ljude varljivim nadama. Za vrijeme ove epohe ekonomskog napretka, smrt od gladi postala je skoro pravilo u prijestonici britanske imperije. Ova epoha zabilježena je u svjetskim ljetopisima još češćim ponavljanjem u još većim razmjerima i još ubitačnijim rezultatima socijalne kuge, koja se zove trgovačka i industrijska kriza. Poslije neuspjeha revolucije od 1848. g, sve partijske organizacije i organi partijske štampe radničke klase na kontinentu bili su uništeni grubim nasiljem, najnapredniji sinovi radničke klase bježali su u očajanju u prekooceansku republiku, i kratki snovi o oslobodjenju iščezli su s nastupanjem industrijske groznice, moralnog pada i političke reakcije. Poraz radničke klase na kontinentu kome je djelomično doprinijela diplomacija engleske vlade, koja je tada kao i sada djelovala u bratskom savezu sa sankt-peterburškim kabinetom, uskoro se sa svojim zaraznim djelovanjem proširio i na Englesku. Poraz braće po klasi na kontinentu obeshrabrio je englesku radničku klasu i potkopao i njenu vjeru u svoje vlastito djelo, dok je veleposjednicima i kapitalistima povratio njihovo unekoliko pokolebano samouvjerenje. Oni su odmah ukinuli ustupke koji su već bili objavljeni. Otkriće novih zemalja sa zlatnim nalazištima izazvalo je ogromnu emigraciju, koja je opustošila redove britanskog proletarijata. Neke njegove ranije aktivne članove prevarilo je privremeno povećanje potražnje radne snage i povećanje najamnine, i oni su se pretvorili u "političke štrajkbrehere". Svi pokušaji da se pokret čartista pomogne ili reorganizira pretrpjeli su odlučan neuspjeh; organi štampe radničke klase, jedan za drugim, obustavili su svoj rad uslijed ravnodušnosti masa; upravo, sva radnička klasa Engleske, može se reći, nije se nikada ranije do toga stepena mirila sa stanjem političkog ništavila. Ako tada izmedju britanskog proletarijata i radničke klase kontinenta nije bilo solidarnosti u akcijama, onda je u svakom slučaju, medju njima postojala solidarnost u porazu. Pa ipak, period poslije revolucije od 1848. g. imao je i neke pozitivne crte. Zabilježit ćemo ovdje samo dvije krupne činjenice. Poslije tridesetogodišnje borbe koju je engleska radnička klasa vodila sa zadivljujućom upornošću, ona je iskoristila privremeno neprijateljstvo izmedju veleposednika i kapitalista da bi izvojevala zakon o desetosatnom radnom danu. Izvanredno blagotvorne posljedice ovog zakona po fabričke radnike u fizičkom, moralnom i intelektualnom pogledu, koje bilježe svakog polugodišta izvještaji fabričkih inspektora, bile su sada opće priznate. Većina vlada na kontinentu morala je, sa više ili manje znatnim izmjenama, da donese engleski fabrički zakon, a sam engleski parlament prisiljen je da svake godine proširuje sferu djelovanja ovog zakona. Ali u ovoj mjeri za radnike, pored njenog praktičnog značaja, bilo je još nešto drugo što je utjecalo na njen zadivljujući uspjeh. Kroz usta svojih poznatih naučnika tipa doktora Jura, profesora Seniora i drugih mudraca slične vrste, buržoazija je poricala i beskrajno dokazivala da svako zakonsko ograničenje radnog vremena mora biti posmrtno zvono za britansku industriju, koja, slično vampiru, može da opstane samo hraneći se krvlju, uz to još dječijom krvlju. Nekada je ubistvo djece bilo tajni obred religije Moloha, ali se to prakticiralo samo u nekim veoma svečanim slučajevima, ne često, vjerojatno jedanput godišnje, pri čemu se Molohi nisu odlikovali isključivom sklonošću prema djeci siromaha. Borba oko zakonskog ograničenja radnog vremena kipjela je još češće ne samo zbog straha nezasitljive buržoazije, već i zbog toga što se radilo o velikom sporu izmedju slijepe vladavine zakona ponude i potražnje, u kome se sastoji politička ekonomija buržoazije, i društvena proizvodnja kojom upravljaju društvena predvidjanja, u čemu se sastoji politička ekonomija radničke klase. Zato je zakon o desetosatnom radnom danu bio ne samo važan praktičan uspjeh, već i pobjeda načela; prvi put je politička ekonomija buržoazije otvoreno kapitulirala pred političkom ekonomijom radničke klase. Ali, predstojala je još znatnija pobjeda političke ekonomije rada nad političkom ekonomijom privatne svojine. Mislimo na kooperativni pokret, naročito na kooperativne fabrike, koje su bez ikakve podrške, osnovane snagama malog broja smjelih "ruku" ("hands")(3). Značaj velikih socijalnih iskustava ne može se dovoljno ocijeniti. Ne na riječima, već na djelu radnici su dokazali da je proizvodnja u krupnim razmjerima, i pritom u saglasnosti sa zahtjevima savremene nauke, moguća i bez klase vlasnika, koji koriste rad klase najamnih radnika (hands); oni su dokazali da za proizvodnju produkata nije potrebno da orudja za rad budu monopolizirana u vidu orudja vladavine nad samim čovjekom koji radi i u cilju njegovog pljačkanja, i da je najamni rad, slično ropskom i kmetskom radu, samo prelazna i niža forma koja mora ustupiti mjesto društvenom radu, koji će se obavljati dobrovoljno, s oduševljenjem i radošću. U Engleskoj je sjeme kooperativnog sistema posijao Owen; iskustva koja su dobili radnici na kontinentu predstavljaju praktičan zaključak teorije koja je, iako nije bila postavljena 1848. g, ipak iste godine bila proglašena za sveopću. U isto vrijeme, iskustvo u toku 1848. do 1864. g. nesumnjivo je dokazalo da, ma koliko kooperativan rad bio izvanredan u principu i koristan u praksi, on nikada neće biti u stanju da zadrži poraz monopola koji se vrši geometrijskom progresijom, niti da oslobodi mase, pa čak ni da primjetno olakša breme njihove bijede, -ukoliko se on ograničava na uzan krug slučajnih napora pojedinih radnika. Možda je baš to razlog što su dobronamjerni aristokrati, buržoaski slatkorječivi filantropi, pa čak i pedantni ekonomisti, iznenada počeli da prosipaju odvratne pohvale na račun sistema kooperativnog rada, koji su oni pažljivo pokušavali da unište još u klici, ismijavajući ga kao utopiju sanjalica ili kao herezu socijalista. Da bi oslobodio radne mase, kooperativni rad treba da se razvija u nacionalnim razmjerima, te ga, prema tome, treba pojačavati uz pomoć nacionalnih sredstava. Ali vlasnici zemlje i kapitala uvijek će se koristiti svojim političkim privilegijama, da bi zaštitili i ovjekovečili svoj ekonomski monopol. Oni ne samo što neće pridonositi oslobodjenju rada, nego, naprotiv, stavljat će na njegov put sve moguće zapreke. Sjetite se ismijavanja kojim se lord Palmerson za vrijeme posljednjeg zasjedanja parlamenta oborio na branioce zakonskog prijedloga o pravima irskih zakupaca. Donji dom je - uzviknuo je on - dom zemljoposjednika. Stoga je velika dužnost radničke klase da osvoji političku vlast. Radnici su to, izgleda, shvatili, jer se u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji istovremeno osjetilo oživljavanje i u isto vrijeme su poduzeti koraci za političku reorganizaciju radničke partije. Radnici su postigli već jedan uspjeh - brojnost; ali brojnost rješava stvar samo onda ako je obuhvaćena organizacijom i ako se rukovodi svijesno. Ranija iskustva su pokazala da nedovoljno pažljiv odnos prema bratskom savezu koji mora postojati izmedju radnika raznih zemalja, i podsticati ih na uzajamnu pomoć u borbi za oslobodjenje, dovodi njihove pojedine napore do neuspjeha. Ova misao utjecala je na radnike raznih zemalja koji su se 28. septembra 1864. g. sakupili na javnom mitingu u St. Martins Holu da osnuju Medjunarodno udruženje. Još jedno uvjerenje oduševljavalo je učesnike ovog mitinga. Ako oslobodjenje radničke klase zahtijeva bratsko jedinstvo i saradnju radnika, onda na koji način radnici mogu da ispune ovaj veliki zadatak kad postoji vanjska politika koja, uz pomoć nacionalnih predrasuda i razbojničkih ratova, prolivajući krv i uništavajući bogatstva naroda, teži da ostvari zločinačke ciljeve? Herojski otpor radničke klase Engleske, a ne mudrost vladajućih klasa, spasio je zapadnu Evropu od avanture sramnog križarskog pohoda, čiji je cilj bio da utvrdi i proširi ropstvo s druge strane Atlanskog oceana. Sve što su više klase Evrope pokazale gledajući na to kako Rusija osvaja planinska utvrdjenja Kavkaza i ugušuje herojsku Poljsku, bilo je lažno saosjećanje ili idiotska ravnodušnost. Ogromna osvajanja bez otpora koja je izvršila ova barbarska država, čija se glava nalazi u Sankt-Petersburgu, a ruke u svim kabinetima Evrope, ukazala su radničkoj klasi na njenu dužnost, da sama ovlada tajnama medjunarodne politike, da svaka u svojoj zemlji motri na diplomatsku djelatnost svoje vlade, i u slučaju potrebe da je sprečava svim sredstvima koja joj stoje na raspoloženju; u slučaju da je ne može spriječiti - treba se ujediniti da bi se istovremeno raskrinkala kao i da se postigne to da bi obični zakoni morala i pravičnosti, kojima se moraju rukovoditi u svojim medjusobnim odnosima privatna lica, postali vladajuća načela i u medjunarodnim odnosima. Borba za takvu vanjsku politiku jeste dio opće borbe za oslobodjenje radničke klase! Proleteri svih zemalja, ujedinite se! Beleške: 1. U Engleskoj, naročito Londonu, početkom šezdesetih godina umnožili su se bili slučajevi uličnog razbojništva, koji su se vršili na taj način što se žrtva napadala iza ledja, i, da bi se onesposobila za odbranu i onesvijestila, pritegne joj se vrat jednim potezom. 2. 1 gran = 64,8 miligrama. 3. Hands - ruke, upotrebljava se i za radnike. PROGLAS PARISKE KOMUNE REPUBLIKA FRANCUSKA Sloboda - Jednakost - Bratstvo PARISKA KOMUNA DEKLARACIJA FRANCUSKOM NARODU (19. april 1871.) U bolnom i strašnom sukobu koji još jednom nameće Parizu užas opsade i bombardovanja, koji izaziva prolivanje francuske krvi, umiranje naše braće, žena, naše dece satrvene pod granatama i kartečom, neophodno je da javno mnenje ne bude podeljeno, da nacionalna svest ne bude ničim pomućena. Trebalo bi da Pariz i domovina zajedno znaju kakva je priroda, razlog, cilj revolucije koji se ostvaruje; trebalo bi, konačno, da odgovornost za bolove, patnje i nesreće čije smo mi žrtve, padne na one koji, nakon što su izdali Francusku i predali Pariz strancima, nastavljaju rušenje glavnog grada sa slepom i krvoločnom upornošću, da bi, u slomu Republike i porazu Slobode, prikrili dvostruko svedočanstvo njihove izdaje i zločina. Komuna ima zadatak da potvrdi i odredi težnje i želje stanovnika Pariza; da precizira karakter pokreta od 18. marta, koji je neshvaćen, nepoznat i oklevetan od strane političara koji se nalaze u Versailles-u. Na taj način, Pariz se muči i pati za čitavu Francusku, kojoj, svojim borbama i žrtvama, priprema duhovni, moralni, administrativni i ekonomski preporod, slavu i napredak. Šta on traži? Priznavanje i učvršćenje republike, takav oblik vladavine koji podrazumeva prava naroda i pravilan razvoj i slobodu društva. Potpunu autonomiju Komune proširenu na sva mesta Francuske i osiguravanje svakom celokupnost njegovih prava, a svakom Francuzu puno ispoljavanje svojih sposobnosti i sklonosti, kao čoveka, građanina i radnika. Autonomija Komune će imati kao granicu samo jednako pravo autonomije svih ostalih komuna koje pristupe ugovoru, čije udruženje treba da osigura francusko jedinstvo. Neotuđiva prava u Komuni su: Izglasavanje opštinskog budžeta, prihoda i rashoda; određivanje i srazmerna podela poreza; upravljanje lokalnim službama; organizovanje svoje magistrature, unutrašnje policije i nastave; upravljanje dobrima koja pripadaju Komuni. Biranje činovnika i opštinskih funkcionera svih vrsta putem izbora ili konkursa, sa odgovornošću, i stalnim pravom kontrole i opoziva. Apsolutna garantija lične slobode, slobode savesti i slobode rada. Stalna intervencija građana u opštinske poslove slobodnim izražavanjem svojih ideja, slobodnom odbranom svojih interesa: garantije koje je Komuna dala svojim izjavama, same obavezuju da se nadgleda i osigura slobodno i ispravno vršenje prava izbora i javnosti. Organizovanje gradske odbrane i Nacionalne garde, koja bira svoje šefove i jedina se stara o održavanju reda u gradu. Pariz ne traži ništa više u ime lokalnih garantija, pod uslovom, razume se, da ponovo nađe u velikoj centralnoj administraciji, predstavništvu ujedinjenih komuna, ostvarenje i primenu istih principa. Ali, pod zaštitom svoje autonomije i koristeći svoju slobodu akcije, Pariz zadržava za sebe kao što će se to razumeti, da izvodi administrativne i ekonomske reforme koje traži njegovo stanovništvo; da stvara vlastite institucije za razvoj i širenje obrazovanja, proizvodnje, razmene i kredita; da učini opštom moć i svojinu, sledeći potrebe momenta, želje zainteresovanih i praksom date podatke. Naši neprijatelji se varaju ili varaju domovinu kada optužuju Pariz da želi da nametne svoju volju ili suprematiju nad ostalim delom nacije, i da teži nekoj diktaturi koja bi bila stvarni napad protiv nezavisnosti i suvereniteta ostalih komuna. Oni se varaju ili varaju domovinu kada optužuju Pariz da teži razaranju francuskog jedinstva koje je uspostavila revolucija u jednoglasnim odobravanjima naših otaca, koja su se slegla u praznicima Federacije svih delova stare Francuske. Jedinstvo, onakvo kakvo nam je bilo nametnuto do ovog dana od strane carevine, monarhije i parlamentarizma, je samo nerazumna, samovoljna ili tegobna despotska centralizacija. Političko jedinstvo, kakvo želi Pariz, je dobrovoljno ujedinjavanje svih lokalnih preduzimljivosti, spontanog takmičenja i slobodno od svih individualnih snaga u pogledu zajedničkog cilja, blagostanja, slobode i sigurnosti sviju. Komunalna revolucija, koja je počela na narodnu inicijativu 18. marta, najavljuje novu eru iskustvene, pozitivne i naučne politike. To je kraj starog državnog i klerikalnog sveta, militarizma, funkcionarizma, eksploatacije, berzanskog zelenaštva, monopola, privilegija, kojima proletarijat duguje svoje robovanje, otadžbina svoje nesreće i nevolje. Neka se već jednom smiri ova draga i velika otadžbina, zavedena obmanama i klevetama! Borba koja se vodi između Pariza i Versailles-a je od onih koje se ne mogu završiti praznim kompromisom; takav ishod bi mogao da bude neizvestan. Pobeda, kojoj teži nesavladivom energijom Nacionalna garda, će ostati u ideji i pravu. Mi se obraćamo Francuskoj. Podsećamo je da Pariz poseduje u oružju isto toliko koliko u neustrašivosti; da brani poredak sa isto toliko energije koliko entuzijazma; da se žrtvuje sa isto toliko razuma koliko heroizma; da se naoružava samo požrtvovanošću za slobodu i slavu svih, da bi Francuska obustavila ovaj krvavi sukob! Na Francuskoj je da razoruža Versailles, svečanim objavljivanjem svoje volje kojoj ne može ništa da odoli. Pozivamo je da izvuče korist iz naših tekovina, da se solidariše sa našim naporima; da bude naš saveznik u ovoj borbi koja se može završiti samo trijumfom komunalne ideje ili propašću Pariza! Što se tiče nas, građana Pariza, mi imamo zadatak da izvršimo modernu revoluciju, najobimniju i najplodniju od svih koje su obasjale istoriju. Mi smo dužni da se borimo i da pobedimo! Opši statut Medjunarodnog Udruženja Radnika(1) S obzirom na to: da oslobodjenje radničke klase mora izvojevati sama radnička klasa; da borba za oslobodjenje radničke klase nije borba za klasne privilegije i monopole, već za jednaka prava i dužnosti i za uništenje svake klasne vladavine; da ekonomska potčinjenost trudbenika monopolistu sredstava za rad, tj. izvora za život, leži u osnovi ropstva u svim njegovim oblicima - u društvenoj bijedi, duhovnoj zakržljalosti i političkoj zavisnosti; da je stoga ekonomsko oslobodjenje radničke klase onaj veliki cilj kome svaki politički pokret mora biti potčinjen kao sredstvo; da su svi napori, upravljeni ovom velikom cilju, do sada bili bezuspješni zbog nedostatka solidarnosti izmedju radnika različitih grana rada svake zemlje, i zbog otsustva bratskog saveza izmedju radnika raznih zemalja; da oslobodjenje rada nije lokalni, niti nacionalni, već socijalni problem svih zemalja u kojima postoji savremeno društvo, i čije rješenje zavisi od praktične i teorijske saradnje najnaprednijih zemalja; da sadašnje budjenje radničke klase u naprednijim industrijskim zemljama Evrope, budeći nove nade, služi ujedno i kao svečano sprečavanje protiv ponavljanja ranijih griješaka i zahteva neodložno ujedinjavanje različitih pokreta koji su dosad postojali; s obzirom na ukazane razloge, bilo je osnovano Medjunarodno udruženje radnika. Ono izjavljuje: da će sva društva i pojedine ličnosti koje mu pripadaju priznavati istinu, pravičnost i moralnost kao pravilo svoga ponašanja jednih prema drugima i prema svim ljudima, bez obzira na rasu, religiju i nacionalnost. Da ono priznaje: Nema dužnosti bez prava, ni prava bez dužnosti. U duhu ovih principa bio je sastavljen slijedeći statut: Čl. 1. Sadašnje Udruženje osnovano je zbog toga da bi služilo kao centar za održavanje veza i saradnje izmedju radničkih udruženja raznih zemalja koje teže istome cilju, tj. zaštiti, razvitku i potpunom oslobodjenju radničke klase. Čl. 2. Ime Udruženja je: Medjunarodno udruženje radnika. Čl. 3. Svake godine saziva se opći kongres radnika od delegata sekcija Udruženja. Kongres proglašuje zajedničke težnje radničke klase, poduzima potrebne mjere za uspešan rad Medjunarodnog udruženja i imenuje Generalni savjet Udruženja. Sveopći kongres će se sazivati jedanput godišnje. Čl. 4. Svaki kongres odredjuje mjesto i vrijeme sastanka idućeg kongresa. Delegati se sastaju u odredjeno vrijeme i mjesto bez naročitog poziva. Generalni savjet, u slučaju potrebe, ima pravo da promjeni mjesto gde će se održati kongres, ali ne može da odloži vrijeme njegovog saziva. Kongres odredjuje svake godine sjedište Generalnog savjeta i imenuje njegove članove. Tako izabrani Generalni savjet ima pravo da se popunjava novim članovima. Na svojim godišnjim zasjedanjima opći kongres saslušava javni izvještaj o godišnjem radu Generalnog savjeta. Generalni savjet, u krajnjoj potrebi, može sazvati opći kongres ranije od utvrdjenog godišnjeg roka. Čl. 5. Generalni savjet se formira od radnika raznih zemalja koje su zastupljene u Medjunarodnom udruženju. On iz svoje sredine bira službena lica za vodjenje poslova: blagajnika, generalnog sekretara, sekretara-korespodenta sa raznim zemljama itd. Čl. 6. Generalni savjet je medjunarodni predstavnik raznih nacionalnih i mjesnih grupa i udruženja(2) - da bi radnici pojedinih zemalja bili stalno obaviješteni o pokretima svoje klase u svim drugim zemljama; da bi se istovremeno i pod zajedničkim rukovodstvom omogućilo ispitivanje socijalnih uslova u raznim zemljama Evrope; da bi pitanja od općeg značaja, pokrenuta u jednom društvu, mogli svi razmatrati, i dabi u slučaju potrebe preduzimanja brzih praktičnih koraka, u slučaju medjunarodnog sukoba, društva koja ulaze u sastav Udruženja mogla istovremeno i jednoobrazno da djeluju. U svim nadležnim slučajevima Generalni savjet će biti inicijator prijedloga koji se imaju podnijeti raznim nacionalnim ili lokalnim društvima. Radi lakšeg održavanja veza s njima, Generalni savjet će izdavati povremene izvještaje. Čl. 7. Pošto, s jedne strane, uspjeh radničkog pokreta u svakoj zemlji može biti osiguran samo snagom jedinstva i organizacije, a pošto, s druge strane, korisnost Generalnog savjeta u znatnoj mjeri zavisi od toga hoće li on imati posla s malim brojem nacionalnih centara radničkih društava ili s velikim brojem malih i razjedinjenih lokalnih društava, to su članovi Medjunarodnog udruženja dužni da svaki u svojoj zemlji uloži sve svoje snage za ujedinjenje razjedinjenih radničkih društava u nacionalnu organizaciju, koju će predstavljati nacionalni centralni organ. Po sebi se razumije, medjutim, da primjena ovog člana statuta zavisi od specijalnih zakona svake zemlje, i da nezavisno od smetnji koje čine zakoni, svako samostalno lokalno društvo može stupiti u neposredan dodir s Generalnim savjetom.(3) Čl. 8. Svaka sekcija ima pravo da imenuje svoga sekretara-korespodenta pri Generalnom savjetu. Čl. 9. Član Medjunarodnog udruženja radnika može biti svaki onaj koji priznaje i brani načela udruženja. Svaka sekcija je odgovorna za besprijekornost članova koje prima. Čl. 10. Svakom članu Medjunarodnog udruženja, pri promjeni mjesta boravka iz jedne zemlje u drugu, radnici organizirani u Udruženju moraju pružiti bratsku pomoć. Čl. 11. Ujedinjujući se u čvrst savez bratske saradnje, radnička društva koja se priključuju Medjunarodnom udruženju radnika zadržavaju, medjutim, nepovredivost svoje već postojeće organizacije. Čl. 12. Ovaj statut može mijenjati svaki kongres pod uslovom da se za to izjasne dvije trećine prisutnih delegata. Čl. 13. Sve što nije predvidjeno ovim statutom dopunit će se specijalnim pravilnikom koji podleže reviziji svakog kongresa. Beleške: 1. Ovaj statut je donesen septembra 1871. g. na Londonskoj konferenciji Medjunarodnog udruženja radnika. 2. U Privremnom statutu stoji: "raznih udruženja koja saradjuju". 3. Na Haškom kongresu bila je donesena odluka da se u statut uključi član 7a, koji predstavlja rezime sadržaja IX rezolucije Londonske konferencije (1871). Tekst člana nalazi se u istom tomu u rezolucijama Haškog kongresa na str. 700. Deklaracija Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 29. novembar 1943. U toku dvije i po godine neprekidne narodno oslobodilačke borbe protiv okupatora i njegovih pomagača, narodi Jugoslavije postigli su krupne i odlučujuće uspjehe kako u unutrašnje-političkom tako i u vanjsko-političkom pogledu. Poslije svakog neprijateljskog pokušaja da razbije našu Narodno-oslobodilačku vojsku, naša se vojna sila povećavala unutrašnje učvršćivala i vojnički stručno podizala. Što se neprijatelj više trudio da uguši oslobodilački pokret naših naroda, to su se čvršće narodne mase zbijale u tom pokretu oko Vrhovnog štaba i proslavljenog narodnog vođe druga Tita, oko Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i oko nacijonalnih političkih pretstavništava pojedinih naroda Jugoslavije. Stalno se povećavao naš oslobođeni teritorij, rasle su naše materijalne rezerve i povećavali opskrbni izvori za našu Narodno-oslobodilačku vojsku i stanovništvo. Uporedo s tim razvijali su se organi narodne vlasti i razni privredni i upravni organi u službi te vlasti. Priznanje krupnih uspjeha naše narodno-oslobodilačke borbe u inozemstvu s jedne strane, a s druge strane potpuno razotkrivanje izdajničke uloge izbjegličke jugoslovenske »vlade« postavili su pred rukovodeće organe našeg narodno-oslobodilačkog pokreta potpuno nove zadatke. Nastala je potreba da se svi ti uspjesi sistematski učvrste i iskoriste za dalje uspješno vođenje naše narodno-oslobodilačke borbe. U vezi s tim činjenicama Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, na svom Drugom zasjedanju održanom 29. studena 1943 godine. KONSTATIRA: I 1. Dvije i po godine naše narodno-oslobodilačke borbe dokazale su čitavom svijetu, da su narodne mase Jugoslavije odlučno i čvrsto krenule putem udruženog otpora protiv okupatora, putem kojim je našim narodima pokazala Komunistička partija Jugoslavije kojim su zajedno s njom išle sve istinski rodoljubive snage i političke grupe naših naroda. Ogromna Većina narodnih masa Jugoslavije svrstala se u narodno-oslobodilačke redove i aktivno poduprla svoju Narodno-oslobodilačku vojsku. Zajedno s tim masama aktivno su učestvovali u narodnooslobodilačkom pokretu i njegovim organima svi rodoljubivi pošteni funkcijoneri iz svih političkih partija i grupa i domoljubivih organizacija. Sve to podjednako vrijedi za sve narode Jugoslavije. Svojom aktivnošću u narodno-oslobodilačkom pokretu narodne su mase Jugoslavije otvoreno i glasno izrazile svoj protest protiv izdajnika reakcionara i špekulanata u zemlji i inozemstvu koji su se nasiljem i prijevarom držali na vlasti u staroj Jugoslaviji, pa sada ponovo pokušavaju — opirući se na najreakcionarnije krugove — da se dočepaju vlasti pomoću izdaje, prijevare i špekulacije. Ali svi ti pokušaji ne mogu sakriti činjenicu, da je u toku narodno-oslobodilačke borbe stvoren potpuno nov odnos političkih snaga u našoj zemlji, te da mora također i u njezinoj upravi i u državnom vodstvu taj odnos novih snaga biti na prikladan način izražen. 2. Jedan od najvažnijih izvora snage naše narodno-oslobodilačke borbe jeste činjenica, da su jedinstveni narodno-oslobodilački pokret naroda Jugoslavije i njegova narodno-oslobodilačka vojska izrasli iz oslobodilačkih pokreta svih naših naroda. Narodima Jugoslavije za njihovu borbu protiv okupatora nisu bili potrebni prethodni sporazumi o ravnopravnosti itd. Oni su se latili oružja, počeli oslobađati svoju zemlju i time sebi ne samo stekli, nego i osigurali pravo na samo određenje uključujući pravo na otcepljenje ili ujedinjene drugim narodima. Sve snage koje učestvuju u narodno-oslobodilačkom pokretu od prvog dana priznaju našim narodima sva ta prava. I baš zbog toga, narodi Jugoslavije još su se tešnje povezali u zajedničkoj borbi. Kroz dvije i po godine herojske borbe protiv okupatora i njihovih pomagača u narodnim masama Jugoslavije skršeni su ostaci velikosrpske hegemonističke politike, razbijeni su pokušaji da se u naše narode ubaci međusobna mržnja i nesloga, a istovremeno su poraženi i ostaci reakcionarnog separatizma. Time su stvoreni ne samo materijalni i općepolitički, nego i svi moralni uvjeti za stvaranje buduće bratske, demokratske, federativne zajednice naših naroda, nove Jugoslavije, izgrađene na ravnopravnosti njezinih naroda. I zbog toga, upravo danas, kada stoje pred konačnim istjerivanjem okupatora iz svoje zemlje, narodi Jugoslavije opravdano zahtijevaju da se uspostavi takvo državno vodstvo koje će i po svom sastavu i po svom programu biti jemstvo da će svim narodima Jugoslavije u federalnoj Jugoslaviji biti stvarno osigurana istinska ravnopravnost. 3. Uspjesi naše narodno-oslobodilačke borbe pronijeli su slavu naših naroda u čitavom svijetu, razbili su razne snedodžbe koje su posijali neprijatelji naših naroda i snažno učvrstili među narodne političke pozicije Jugoslavije i njezinih, naroda. Veliki udio naših naroda u općoj borbi protiv fašističkih osvajača danas je već priznat od svih snaga antihitlerovskog bloka. Ali to nije dovoljno. Narodi Jugoslavije s pravom traže od saveznika i svih svojih prijatelja da bude priznata ne samo njihova borba protiv okupatora nego i njihova slobodna demokratska volja. Narodi Jugoslavije s pravom traže da bude ukinuta potpora koja se u inozemstvu donekle još daje izdajničkoj, izbegličkoj jugoslovenskoj »vladi« i kliki oko nje. U isto vrijeme narodi Jugoslavije s pravom zahtijevaju da organi njihove narodne vlasti, iznikli iz dosadašnje borbe, budu u inozemstvu priznati i poštovani. 4. Dok su narodi Jugoslavije dvije i po godine svojom krvlju natapali tlo, svoje domovine, da bi je, oslobodili od mrskih osvajača, reakcionarna izbeglička klika u inozemstvu, koja se naziva »jugoslovenskom vladom«, uradila je sve što je mogla da bi istrgla oružje iz ruku) naših naroda. Lažima i klevetama zavaravala je inozemstvo, pokušavala da sakrije pravu volju naroda Jugoslavije, pokušavala sprečiti svaku pomoć slobodoljubivih zemalja našim narodima. Lažima i klevetama pokušavala je skrenuti naše narode s puta borbenog jedinstva, bratske saradnje i sloge, s puta stvaranja nove, bratske njihove zajednice. Pomoću svojih agenata, a u prvom redu Draže Mihajlovića, ta je vlada sistematski organizirala bratoubilački rat u svim zemljama Jugoslavije u isto vrijeme, dok je klevetnički za to bacala odgovornost na Narodno-oslobodilački pokret. Ona nosi svu odgovornost za pokolje i zločine koje su vršile i još vrše četničke bande, koje službeno nose ime »Jugoslovenska vojska i otadžbina«. U isto vrijeme je radila na tome, da zavadi narode Jugoslavije, da ih nahuška na međusobno klanje. U tom izdajničkom poslu takozvana vojska te »vlade« — četnici Mihajlovića — na život i smrt se povezala s okupatorima i postala najjače uporište fašističkih osvajača u borbi protiv naših naroda. Ta »vlada« bila je u procesu stalnog raspadanja. U sadašnjem njezinom sastavu ostali su najzagrižljiviji velikosrpski elementi, na čelu s Dražom Mihajlovićem i Petrom Živkovićem, i ako on formalno nije član vlade. To je vlada otvorenog bratoubilačkog rata i šovinističkog terora, vlada službe fašističkim okupatorima, vlada izrazito antidemokratska, koja svijesno radi na razbijanju i cijepanju Jugoslavije. Zbog toga narodi Jugoslavije s pravom postavljaju zahtijev da se takvoj jugoslovenskoj »vladi« u inostranstvu i formalno oduzme pravo da ih pretstavlja. 5. Uporedo s vladom nosi odgovornost za izdajničku politiku, uperenu protiv osnovnih interesa naroda Jugoslavije, i reakcionarna protivnarodna monarhistička klika. U ime kralja Petra i monarhije, velikosrpske i druge reakcionarne (klike organizirale su i vršile najpodlije zločine protiv vlastitih naroda. Kralj Petar je kroz dvije i po godine zalagao sav svoj avtoritet da bi podupro izdajnički zločinački rad izdajnika. Desio se jedinstveni primer izdajstva u historiji: kralj je Vrhovni komandant izdajničkih četničkih bandi Draže Mihajlovića, koje su sastavni deo okupatorske vojske s kojom se naši narodi biju na život i smrt. Pošto su propali svi protunarodni pothvati reakcionarnih izdajničkih elemenata, kralj i monarhija ostali su poslednje utočište, centar svih protunarodnih snaga. Pod zastavom kralja i monarhije vrše se najgnusnija izdajstva i najstrašniji zločini protiv naših naroda. Potrebno je, prema tome, što narodi Jugoslavije traže, da se i u pogledu kralja i monarhije preduzmu mjere koje odgovaraju njihovu odnosu prema narodno-oslobodilačkoj borbi. II Antifašističko Vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, u ime svih naroda Jugoslavije, koje ono pretstavlja (kao njihovo vrhovno zakonodavno pretstavničko tijelo, izražava tople osjećaje prijateljstva, koje narodi Jugoslavije gaje prema narodima Saveza Sovjetskih Socijalističkih republika, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, kao i osjećaji divljenja i priznanja za herojsku borbu i slavne pobjede Crvene armije na Istočnom bojištu i savezničkih suhozemnih, pomorskih i zrakoplovnih snaga nad fašističkim osvajačima. Narodi Jugoslavije cijene sve znakove koji pokazuju da se u savezničkim zemljama danas sve pravilnije ocjenjuje borba koju naši narodi vode dvije i po godine i uloga koja joj pripada u zajedničkoj borbi slobodoljubivih naroda protiv fašističke kuge. Narodi Jugoslavije prihvatili su sa zahvalnošću prvu pomoć u ratnom materijalu, opremi i hrani, koja im je ukazana od strane Saveznika. Oni s radošću pozdravljaju uspostavljanje direktnih veza između Glavnog štaba savezničkih oružanih snaga Srednjeg Istoka i Vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije koje su omogućile početak bratske vojničke saradnje između snaga Narodno-oslobodilačke vojske i savezničkih oružanih snaga. Narodi Jugoslavije s radošću prihvaćaju i pozdravljaju odluke Moskovske konferencije pretstavnika vlada SSSR, Velike Britanije i SAD, koje svima narodima osiguravaju, pravo da sami po slobodno izraženoj volji riješe pitanje svog unutrašnjeg državnog uređenja. Te su odluke od najveće važnosti i za narode Jugoslavije, koji su svojom upornom oslobodilačkom borbom pokazali svoju volju i spremnost, da svoju zajedničku domovinu sami izgrade na novim temeljima istinske demokracije i ravnopravnosti naroda. Narodi će Jugoslavije produžiti i još više pojačati svoju borbu za konačnu punu pobjedu nad fašističkim osvajačima i odgovorit će svojoj dužnosti, koju osjećaju prema zajedničkoj stvari za koju se bore svi slobodoljubivi narodi svijeta. Zato oni očekuju da će njihovi napori i pogledi, koji oni svojom borbom i žrtvama daju toj zajedničkoj stvari, biti do kraja pravilno cijenjeni, te da će savezničke vlade u interesu zajedničke stvari svojim daljnjim odlukama olakšati narodima Jugoslavije da do kraja ispune veliku dužnost koju su na sebe dragovoljno preuzeli. III Obzirom na sve te činjenice, Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije, kao najviše i jedino pravo pretstavništvo volje svih naroda Jugoslavije, ODLUČUJE: 1: da se Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo Jugoslavije, kao vrhovni pretstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline i da se uspostavi Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije NKOJ kao organ sa svim obilježima narodne vlade, preko kojega će Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ostvarivati svoju izvršnu funkciju; 2. da se izdajničkoj, jugoslovenskoj izbjegličkoj »vladi« oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose da pretstavlja narod Jugoslavije ma gdje i ma pred kim; 3. da se pregledaju svi međunarodni ugovori i obaveze koje su u inozemstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke »vlade«, a u cilju njihova poništenja ili ponovnog sklapanja odnosno odobrenja i da se ne priznaju međunarodni ugovori i obaveze koje bi u buduće u inostranstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana »vlada«; 4. da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda; 5. da se svi ti zaključci formuliraju u posebnim odlukama AVNOJ-a. dne 29. studena 1943 u Jajcu Kliknite da se vratite na glavni meni.